Nakon razornih potresa koji su pogodili Hrvatsku, razgovarali smo sa seizmologom Davorom Stankom koji nam je odgovorio na ključna pitanja.
Davore, zašto je nastala takva panika zbog potresa koji je prirodna i očekivana pojava u cijelom svijetu? Ljudi koji žive u zemljama gdje su oni svakodnevni već su navikli i prilično mirno žive s tim.
To je kod nas tako jer se premalo pažnje posvećuje priči o potresima u javnosti i medijima. Država minorizira da mi živimo na seizmički aktivnom području. Naša percepcija je da se potresi događaju u Stonu, Dubrovniku, Albaniji, Crnoj gori, itd. Sve ostalo za nas do sad nije bilo aktivno. Zagreb je ipak pokazao nakon 140 godina da je aktivan. 1880. godine imali smo magnitudu 6,3. Ovaj put to je bilo 5,5 pa još nešto manje nakon toga. U Pokupskom smo isto prije više od sto godina imali magnitudu 5,8. Ne plašimo ljude, ali možemo primijetiti da je razmak od potresa do potresa otprilike 100 godina.
Vaši kolege seizmolozi tvrde da potresi u Zagrebu i Pokupskom nisu povezani. Što vi mislite o tome?
Kada gledamo seizmo tekstonsku kartu ili geološku kartu RH, to su dva različita epicentralna područja. Radi se o dvije rasjedne zone koje se u pravilu ne dodiruju. Možda sam upravo sad kontradiktoran, ali mi ne znamo što se dolje događa. Ne bih sto posto tvrdio da nema povezanosti. Možda je potres u Zagrebu aktivirao ovaj u Pokupskom. To nije velika mogućnost, ali ne možemo biti sigurni. Mi nismo kao meteorolozi koji točno znaju kakvo će biti vrijeme. Ipak, ne treba raditi nikakvu paniku da će sad ponovno biti u Zagrebu ili negdje drugdje. Meni se čini da je bilo dosta trešnje i da bi se sve skupa trebalo smiriti.
Kada bi ova dva potresa zaista bila povezana, ipak nam je potrebna određena količina nakupljene energije. Da nije bilo potencijala za potres on se zbog Zagreba ne bi ni dogodio?
Naravno. Dolje su stijene koje se naguravaju, podvlače jedna pod drugu. Zemlja je aktivna i stalno se giba. Neke rasjedne zone su duge, druge kraće. Potresi takvih razmjera ne mogu se dogoditi ako količina energije nije velika.
Spomenuli ste duljinu rasjeda. Ovisi li ta duljina o maksimalnoj magnitudi koja se može dogoditi na nekom području?
Ovisi. U Petrinji je ta rasjedna zona duga oko 15 ili 20 km.
Znamo da je u Zagrebu moguć potres magnitude 6 do 6,5 po Richteru. Zanima nas je li to zaista tako ili su u pitanju samo Vaša nagađanja? Nastala je velika panika oko mogućnosti da nas pogodi još jači potres od procijenjene magnitude. U Japanu je to 9, npr.
Devetka nije moguća kod nas. Geolozi, seizmolozi i seizmo tektoničari odlaze na teren i po nekakvim rupturama ili pukotinama mogu vidjeti i procijeniti koja je duljina rasjeda tj. rasjedne zone koja je bila aktivirana. Postoje relacije u znanstvenim krugovima pomoću kojih se može procijeniti koja je to maksimalna magnituda za određeno područje. Za Zagreb su prognoze 6,5 maksimalno. Ono što ne možemo znati je hoće li se to ikada dogoditi. Važno je znati procjenu maksimalne moguće magnitude da bi svoju gradnju mogli prilagoditi tome. Kad bi mi imali potencijal za nekakvu devetku, to bi sigurno već i znali. Magnitude 9 se događaju u Pacifičkom vatrenom prstenu. To su velike rasjedne zone duge po 1000 km. Kod nas je to 15 do 20 km u slučaju Petrinje i Gline. To je velika razlika. Zato nitko od kolega ne govori da bi opet mogao biti jači. Svi su nekako uvjereni u to, pa i ja. Velika se energija oslobodila i kod Petrinje, ali i u Zagrebu.
Zašto se događaju naknadni potresi i zašto nam to mora postati normalno?
Sve što se poremetilo, pokušava doći na svoje mjesto. Što je jači potres, to duže traje da se stijene vrate u normalu. Zamislite da imate knjižnicu. Jedna polica se sruši i ona se nagne na drugu policu. To stoji. Nakon nekog vremena, popusti druga polica i to se sruši. To je taj nagli udar energije koji mi opet osjetimo kao potres. Sve dok srušena polica ne sruši sve ove ispod sebe, mi imamo naknadne potrese. Kada se sve sruši na pod, dolazimo u normalu. To je trenutak kad seizmički ciklus kreće ponovno.
Nakupljanje nove energije može sad trajati i malo duže. Vjerujem da takvih jakih potresa više ne bi trebalo biti.
Zašto je Zaprešić toliko stradao? Udaljen je oko 70 kilometara od epicentra. Čak je i Zagreb bliže, a prošao je puno bolje.
To je jako zanimljiva priča koju smo istraživali odmah nakon potresa. Rasjedna zona od epicentra prati rijeku Savu i ide prema Banja Luci. Usmjerena je uz Savsku dolinu, a uz nju su duboke naslage pijeska, šljunka, gline. Kako se seizmički valovi razvlače, traže povoljni put gdje će se probiti. Kada gledate topogravsku ili geološku kartu, Savska dolina koja ide od Petrinje prema Zaprešiću je otvoreni put. Mislim da je došlo do usmjeravanja seizmičke energije prema vama i tu je udarilo van.
U Zagrebu smo imali dva jaka potresa. Kad bi ih zbrojili imali bi veliku oslobođenu energiju. Morali se dogoditi taj najjači koji je maksimalan ili je moguće da se ta energija oslobodila do kraja?
Mi ne znamo koliko se točno energije oslobodilo. 5,5 po Richeru je velika oslobođena energija i ja vjerujem da dolje nije ništa zapelo nego je krenuo novi seizmički ciklus. Isto vrijedi i za Zagreb i za Petrinju. Ono što je dobro su podaci koje trenutno imamo. Mi bi bili sretni da nema tako jakih potresa, ali iz dostupnih podataka znat ćemo puno više. Svi smo na terenu. Neki od kolega i ne spavaju kako bi napravili sva istraživanja koja su nam potrebna.
Spominjete edukaciju kao važan faktor u zaštiti kod prirodnih katastrofa.
Nedostatak edukacije je veliki problem, ali i nedostatak ljudi. Mi imamo samo 14 ljudi koji se bave seizmologijom. Mnogi ne rade u struci jer nema radnih mjesta. Edukacija i ulaganje u ovo zanimanje je jedino rješenje. Osim edukacije tu je i dobra gradnja, ona je izuzetno bitna. Ljudi moraju znati da je gradnja izuzetno bitna. Mislim da će od sad nadalje biti puno bolje. Otvaraju se nova radna mjesta, puno je mladih ljudi koji završavaju fakultet i dobili smo nove instrumente.
Gradnja je važna, to često govorite. Spomenuli ste da sam centar Zagreba ne bi izdržao magnitudu veću od 6. Je li to zaista tako i jesmo li u novogradnji ipak sigurni?
Centar je specifičan jer je to stari dio grada. Nije to problem samo u Zagrebu. Pogledajte centar Varaždina pa čak i neke dijelove Čakovca, more.
To je sve staro. Gradilo se pomoću cigle i drvene grede, a nije bilo željezne armature. Tek nakon potresa u Skoplju promijenila se svijest. Svake godine se ona sve bolja. Zadnjih dvadeset godina postoje protupotresni propisi na razini Europske unije preko Eurokoda 8. Nove građevine moraju biti rađene prema tim propisima i one izdržavaju takve magnitude. To se i pokazalo. Ne daj Bože da se dogodi potres magnitude 6,5 po Richeru i onda neko kaže da je zgrada građena po pravilima, ali mu je otpala žbuka ili je pukao zid. Okej je da pukne zid, ali cilj je da čovjek izađe van živ. Sve ostalo nije problem, to se rješava.
